Arcania
Želim izbjeći još jedan klišejizirani početak poput: sjedim sam u mračnoj sobi. Početci bi trebali biti otvoreni, optimistični, puni slutnje za ono sto dolazi. Pocetci su mi uvijek najtezi, na pocetku uvijek najlakse odustanem. Tako da cu u ovome slucaju pokusati izbjeci pocetak. Ili bilo kakav uvod u ono o cemu cu pisati. Ovo sto sada pisem biti ce tek kratka srljanja mojim prenatrpanim umom. No ne nije on prenatrpan kojekakvim iluminativnim propovijedima ili sjecanjima kojima vam zelim dijeliti savijete sto da ne ucinite kao ja, jer od toga sam odustao. Nema smisla problizavati vas ponoru kako biste uvidjeli sto ne ciniti jer tako cete samo jos lakse to uciniti kao da vam ja pokazujem koji put odabrati prema propastio.l
Zelim samo pisati o mrezama koje otrovnica trenutno plete po mome umu. Zeljeo bih pisati poput Rimbauda da dozivite konture u bolje tih mreza ili pak poput njegovog „druga“ Verlainea da cujete zvuke njenih mekih i okrutnih prstiju dok probiru po nitima mreze poput virtuoza na violini. Ona radi to tako skladno njezno cedno i nevino da nitko nikada nebi pomislio da zapravo plete mrezu moga unistenja. . Kako li joj je samo uspijell uci u moju glavu? Zasto sam joj to dopustio?
Kada sam ju prvi puta ugledao bila mi je odbojna kao da sam mogao naslutiti da nije takva kakvom se cini. Bila mi je odbojna njena lijepota, a uistinu je bila lijepa................ Bijele puti, smede barsunaste kose koja joj je njezno milovala vrat i ociju boje smaragdnih suma najvisih gorskih krajeva. I sada kada razmisljam o njenoj ljepoti, njenon varljivoj i ogavnoj ljepoti znam da ona u mkojoj glavi se sve vise blizi svome naumu, a ja joj to jos i olaksavam jer znam da je to neizbjezno. Znam da je kraj ove pripovijesti i moj kraj. Moj zeleni kraj.
Ona je bila moja Alfa i moja Omega, moja nimfa i moja svetica. Zelim joj ovime i zahvaliti na njenoj dobroti i milosrdu sto me toliko vremena pustila na zivotu da se igram vlatima trave i njenom kosom. Bila je dobra prema meni, davala mi je snagu, napajala me zeljela da uzivam i da mi njene rijeci gode. A sve je to zlobnica napravila zbog toga da me na kraju, mome zelenom kraju pozdere ...mene i sve moje srece, osmijehe, suze radosnice, sladostrasca i uzitke. Osjecate li moju vrtoglavicu....to je ona...zelio bih da ju i vi mozete osjetiti, percipirati njene marljive ruke i osmijeh kojim dok me polaku ubija zeli poruciti; JA TE VOLIM I ZELIM SAMO ZA SEBE, OVAKO CES ZAUVIJEK BITI SAMO MOJ. Ona me voljela kao nitko prije nje. Ona me uzibala u san kao nitko prije nje. Znam da me voljela, jednom. Jednom sam i ja nju voljeo, tako strastveno i njezno. Da sam imao priliku i ja bih njoj ovako nesto ucinio, ali ona je uvijek bila jaca od mene, nikada mi nije niti dala mogucnost da pokusam nesto ovako.Uviojek me drzala na dlanu poput osjetljiv kapljice sjecanja. Ja njoj nikada nisam dao poljubac ruzinih latica, a neizmjerno sam to htio. Sanjario sam o tome kako ju ljubim i milujem, a sada ona to meni radi, ili barem misli da to radi. Ona nije svijesna svoje moci, Neptunovog zezla koji drzi u ruci i kojim moze unistiti cijeli jedan svijet u trenu. Pogledima me ljubi...
Obozavam ju, nezelim da me jos unisti, zelim jos malo uzivati u njenoj zlobnoj ljepoti. Molim te , Acrania pusti jos da zivot u meni postoji da krv kola mojim zilama, da te jos volim, obozavam i ljubim pa makar i samo u snovima. Trazim li previse ljubavi moja vjecna?
Ja ju tako molim i preklinjem a ona kao da me necuje od buke u kojoj glavi. Pokusavam utisati djecu; koja se igraju u mkojoj glavi bas onako kako sam je i ja sam nekada igrao; kako bi moja ljubav mogla cuti moje molitve. Bozica moje strasti kao da uziva gledajuci kako se mucim pokusavajuci joj reci da me pusti jos koji sat na zivotu. Veselo mi se osmijehuje poput djeteta koje je za razbijanje kristala mojih osjecaja dobilo bonbon. Ona vidi samo moje nijeme usne i moje mucne gestikulacije, ali zvukove iz mene ne cuje ili ne zeli cuti. Sada ignorira one usne koje su joj nocima saputale njezne budalastine i tada nju, veliku Arcaniu odrzavale na zivotu. Bio sam joj jutarnje svijetlo bez kojeg se nije mogla buditi.
Cujete li kako svira po nitima mreze moga unistenje? Lagano, kao da broji zvijezde. Zelim ju izbaciti iz glave, volim ju ali nezelim biti unisten. Zelim ju a ne zelim biti spasen. Ostaje mi jos nekoliko minuta „zivota“ i njenog zivota u mojoj glavi. Moram donjeni odluku, moram izabrati – moja ljubav ili moj zivot.
...
Zelite li znati sto sam izabrao...
Biram svoju ljubav jer znam ako ja umrem umire i ona u mojoj glavi.. Umiru i sve njene mreze, spčetke, lazi i zablude. Volim ju vise od zivota i biram smrt jer znam da i ona odlazi samnom, znam da cemo i ondje u Vjecnim lovistima biti zajedno, bas kao i sada. Ostajem bez zivota ali mi barem ona ostaje. Ona, moja jedina i prava ljubav, moja patnja i moj grijeh...ARCANIA.
Zelim te tu pored sebe ljubavi, zelim te osjetiti barem jednim malim djelicem svojih usana. Zelim da mi podaris posljednji poljubac prije nego sto nas OBOJE unistis.
Nije li smijesno sto me veseli vlastita smrt, sto znam da vise necu moci biti djete na vrtuljku niti pisac u zatvoru svojim misli. Svega toga sam se spreman u trenu odreci, a sve to zbog tebe ljubavi. Ovime ti zelim pokazati svoju vjernost kako bi tvoj zadnji poljubac bio sto otrovniji i sto manje bolan. Zelim ti podvaliti ljubav i ponovno te prisliliti da me zavolis, kao sto sam to ucinio prvi put. Mozda me postedis, mozda se sazalis nad jednim bijednikom koji te voli vise od zivota i sve sto on (bilo to lijpo ili rozno) donosi.
Sve si blize svome cilju, nedosaje jos nekoliko njeznih poteza, jos nekoliko koraka plesa kojim spletkaris mojim umom. Osjecam da si i meni sve blize. Arcanio, ljubavi, unisti me, poljubi me, slomi me, sjecaj me se, sahrani me, zavoli me....PONOVNO...
I sada dok otrov ces si mi prenjela samo zelim da znas jednu stvar i da to nikada ne zaboravis :
ARCANIO, JA TE VOLIM....
nastalo: 30. 3. 2007. 12.00 - 12.59
posveceno: mojoj trenutno najvecoj ljubavi
recite mi...
recite mi da barbie ne koristi regenerator, nego da joj je kosa takva prirodno
recite mi da sponge bob nije spuzva bob skockani i da je gay
recite mi da strumfeta nije drolja
recite mi da me volite
recite mi da vas barem ponekad nasmijem
recite mi zasto tolio volim borotalcov puder za dijecu i zasto se uvijek pretvorim u snjeska kad ga uzmem u ruke
recite mi da sam dijete
recite mi da previse ljubavi nije nezdravo
recite mi sve sto mi nekada pozelite reci no ipak presutite
recite mi da je radio zabavan
recite mi da rum mirise na grozdice
recite mi da se pinkvini ljube nosicima
recite mi da sam u pravu cak i ako nisam samo da mi izmamite osmjeh
recite mi da je lijepo stjati na kisi
recite mi da je dobro ponekad raditi budalaste stvari
recite mi da necu nikada odrasti
recite mi da vam je stalo
recite mi da me volite slusati dok pricam i
recite mi da moj mobitel laze i da nisam sama
recite mi da ogledalo ima dvije strane
recite mi da ce mi alergija na rukama proci
recite mi da je tata sretan
recite mi da joeyu nije ruzno u sumi i da mu ne fali moj topli kjeveti
recite mi da je sutra petak
recite mi da je isus bio zidov
recite mi da mi kosa lijepo mirise
recite mi da ste sretni kada sam ja sretna
recite mi da svijet nije tako okrutan i pokvaren kao sto mislim
recite mi da su slane sardele bljak
recite mi da se vino ne moze ukiseliti
recite mi da ste zaboravili moje grupe
recite mi da nije toliki bad sto sam mu danas zaboravila ime
recite mi da vas znam slusati
recite mi da vam je drago sto me znate
recite mi da nije stetno svaki dan parti kosu
recite mi da ....
Happy end of the nightingale and the rose
At noon the Student opened his window and looked out. „Why, what a wounderful piece of luck!“ he cried; „here is a red rose! I have never seen rose like it in all my life. It is so beutiful that i am sure it has a long Latin name“ , and he leaned down and plucked it.
Then he put on his hat, and ran up to the Professor´s house with the rose in his hand. The daughter of the Professor was sitting in the door-way, winding blue silk on a reel, and her little dog was lying at her feet.
„You said you will dance with me if i brought you a red rose“, cride the Student. Here is the reddest rose in all the world. You will wear it tonight next to your heart, and as we dance together I will teel you how I love you.“
The girl just stood there surprised and speechless for several moments. She didn´t really like the Student at first, and she told him to get her the red rose that can match her beauty.
She assumed that the young Student would not dare to bring just any rose to compare it to her beauty, gorgeousness and grace. But she thought wrong of the enamored Student, she could not even assume his intentions and greatness of his love towards her. She didn´t even take him gravely, and just as she wanted to refuse his proposal and break his poor passionated heart she heard the the most beautiful tune that could make the coldest and strongest people cyr.
It was the same tune that woke the sleeping shepherds from their dreams, floated throught the reeds of the river and that carried the message about the nightingale´s death to the sea. When the girl heard the echo of the nightingale´s song and all nightingale´s suffering and pain became known to her, she looked the young Student with such tenderness. Just now she realized that the young man that kneeled in front of her with the most beautiful rose in the entire world loved her with such passion and flame that she just could not persist nor decline. She took him by the hand as he arise and fell into his embrace. In that same moment the amazing nightingale´s song stoped and she felt the teardrop trundled down her cheek,. The Student saw that the girl started to cry and gently wipped it off from her pale face. And as the tear touched his fingers the nightingale exhilarated, spread her wings and arised from the gutter and into a new fairy tale.
p.s. - vjerojatno ima koja greska, ali cete mi oprostiti
...in my head...
U sobi vlada tama, jednimo što ju tek neznatno prekida je tračak svjetla što dolazi iz dvorišta neke sretnije obitelji. Na zidovima i u zrcalu svijetlo i tama kao da se bore, bore za moju pažnju. Ali moje misli su daleko. Čak nisam sigurna koliko daleko, gdje se točno one nalaze. Samo znam da nisu ovdje, ne pletu mrežu oko svjetala po zidovima, tihe glazbe iz zvučnika i problema koji me već sutra čekaju. No možda je tako i bolje. Sklapam oči, želim zaspati a čini mi se da necu moći. Svejedno ću se pokušati opustiti i malo odmoriti od lutanja. <7br>
Nakon nekog vremena uz lagani zvuk škripanja parketa naglo otvaram oči. I dalje je mrak, čini mi se da nema nikoga u sobi. Polako dolazim k´ sebi iz nekog laganog sna, koji ne iznenađujuče snažno ošamutio. Obavija me neki val hladnoce, te polagano odpuzim ispod pokrivača u potrazi za jos jednim. Posve nečujno prilazim ormaru i vučem iz njega debeli, čupavi pokrivač. Okrenula sam se i iza sebe ugladala neku spodobu, neko biće. Bilo je odjeveno u čudno, pomalo smijesno bijelo odijelce s predugim i preširokim rukavima te povecim crnim dugmićima obucenim u saten. Vrat mu je obavijao bijeli til s raskosnim naborima i crnim rubom. Na licu je imao porculansku masku, bila je prekrasno, čisto bijela. Maska, iako od porculana, kao da je bila prozirna. Bila je više nalik na veo što mu skriva lice. No unatoč tomu njegovo lice nije odavalo ni srecu niti tugu. Imao je blag i smirujuć pogled.
Prišao mi je, pružio mi ruku i prozborio : "Drago mi je moje ime je Pierrot, no ti me možeš zvati Epiphany."br>
...ovako su ga neki pokusali prikazati...
...aa not...
...danas sam po kuci hodala s komadom A4 papira i pisala na njega sve sto mi je toliko bizarno, glupo besmisleno, nevjerojatno blesavo, što mi je diglo tlak...pa da pocnem...
1....narančasta boja...nepodnošljiva boja...jaako malo mi fali da iz sobe pobacam sve stvarčice koje na sebi imaju imalo te grozote...naježim se čim vidim narančasto..strašno...
2....smrad jogurta...druga najgora stvar poslije narančaste boje...užas...to mi je počelo smrditi gore od mlijeka...a to mi toliko smrdi da u životu nisam popila čašu čistog mlijeka...
3...male glupe tipice koje pišu blog, a totalno su nepismene...kojima su ije i je nepoznanice...pa društvo drago ako vam je naporno tako pisat jer imate toliko toga u glavi i toliko ste knjiga pročitale jednostavno pišite po Vuku...riješen problem..manje ČETE ( caps lock je da andrea moze shvatit foru) se blamirat... onda te iste naravno pišu kako je bilo u školi i kako je krv tekla s njihovih nevinih, bijelih, malih ručica dok su se grupno rezale i skvičale koliko su kul...kako ih je dani pogledao...kako ih je basist deathstarsa pljunuo..kako su pritom svršavale...kako se pale na regeneratore za kosu...jedna na drugu...na povrće, voće, blogove, sve što je jednako čru kao one...itd.
4....danas se Morty durio...iz razloga poznatih uredništvu...te sam ga ja vidjevši njegovu ljutnju digla da ga pomazim pri čemu me on opalio po licu sa šapom, skočio i pokupio se u majčinu sobu..onako nadureno...
5...na vijestima su pričali o popularizaciju Djeda Mraza/Božičnjaka (kako Vam drago)...te su pri tome spomenuli kako se taj dotični američki komercijalni proizvod nipošto ne uklapa u hrvatsku kulturu i običaje...nakon toga su prikazali neku bakicu koja je rekla da mi u Lijepoj našoj prije nismo imali Djeda Mraza/Božičnjaka već da je poklone donosio mali Isusić...mislim da mi je znat kome je to mali Isusić donosio poklone...zato priupitah majku da li je njoj možda mali Isusić donosio poklone...aa not...
6...počinje neka reklama :"Savršeni oblici, savršene linije,sklad oblika..bla bla.." i po ekranu se rastežu nakakve srebrne linije koje prate obik tog proizvoda- ja mislila ok..to je neka reklama za neki auto(mobil) ili takvo što...aaa..ne nikako...to je reklama za PIK- ovu šunku...i za dodatak na kraju reklame onako dodaju...rađena sa srcem...awww...
7....dalje me živiraju...unprijed najavljeni gosti..koji ne dolaze..nije da mi nije drago što ne dolaze...nego zašto ne jave da ne dolaze...da mogu mirno spavat...
moj komentar na sve ovo...aa not...
i za kraj...vremenska prognoza...
...sutra...kišno i vjetrovito...
...Unhallowed By The Infernal One...
Ponekad mi se čini da sve češće živim u nekom svom paralelnom svijetu koji je toliko drugačiji od onog u kojem sam stavrno, fizički. Bolje je reči da se gubim u mreži snova, gubim dodir sa stvarnošću, živim u crno bijelom svijetu kojem samo ponekad dodam malo crvene ili plave da ubijem monotoniju. Moje ime je crvena. Od drugih boja strahujem i zazirem, stvaraju mi tjeskobu i anksioznost. Ne podnosim ih, pogotovo narančastu. Doživljavam neke stvari koje nisu stvarne, barem ne meni. One se događaju drugim ljudima, a ja ih poživljavam kao nešto meni blisko, a zapravo mi je sve to miljama daleko. Čak su mi i snovi postali tako daleki, kao da nisu moji. Imala sam par dobrih dana, bila sam puna optimizma, očekivala sam nešto prekrasno, a onda mi je nešto to sve pogazilo. Pročitam jeden teks i sve mi ishlapi. Nije da je moj optimizam baš postojan, ali trudim se.
Počeli su me živcirat svi glupi programčići koji prekidaju Mortenov prekrasan glas s : "You have a message, master!". Dođe mi da ih sve pobrišem. Ali necu.
Zadnjih dana se konstantno gubim. Imam hiperaktivne periode i one depresivne narafno. Ti periodi se tako brzo mijenjaju. Puno češće sam ljuta nego bezvoljna. Odjednom me (bezrazložno) uhavti neki val topline, pootvaram sve prozore, skinem pol robe sa sebe. Čudna stvar je to što mi ruke uvijek ostaju hladne, a obrazi gore od topline. Trenutno sam prilično ljuta, osječam se bespomocno, čak nisam niti tuzna, samo ljuta. Poglavito na sebe, na čitavu svoju pojavu i na sve razloge zašto sam takva kakva jesam, a nikako to ne zelim.
the beat place in town to h*** yourself (*** - cenzura)
She feared the light - she sacrified
Human soul for nocturnal sky
The blood of their life for art divine
Candels in fear - when shadows arrives
In moonlightning darkness in beautiful sight
Enlaving the beast of the unholy might
I fade away - into silence embrace
The eyes of pain bleeding for faith
Centuries of dusk and demons
Arrive!
When evil arrives from black velvet sky
When shadows increase, damnation arrives
When faces of hell turned into black
When screamings of pain crushed in the night
When voices of death calls for revenge
Welcome the beast in honour of hell
When innocent blood - sacrified in the night
Rapture the breath of beautiful time
Stained with blood on the altar of pain
She prised his name - the beast of all crime
The wolves sing - feeling the wrath
Nameless souls are trapping in the night
Beneath the spread of magical rites
Red roses die - enslaving to flame
The wrath of the night infesting her mind
A dark moonless sky - the malice embrace
Out of the dark - smelling his breat
She raising the chalice up to the sky
When evil arrives from black verlvet sky
When shadows increase, damnation arrives
When faces of hell turned into black
When screamings of pain crushed in the night
When voices of death calls for revenge
Welcome the beast in honour of hell
Unhallowed by the infernal might
The power of death is now arrives
"An angel stole my heart ...
...and Death took her away"
...........Lenore.............
Lenore
Ah broken is the golden bowl!the spirit flownforever!
Let the bell toll! - a saintly soulfloats on the Stygian river;
And, Guy De Vere, hast thouno tear? - weep now or never more!
See on yon drear and rigid bier low lies thy love, Lenore!
Come!let the burial rite be read - the funeral song be sung!
An anthem for the queenliest dead that ever diedso young-
A dirge for her the doubly dead in hat she died so young.
"Wretches!ye loved her for her wealth and hated her for her pride,
And when she fell in feeble health, ye blessed her - that she died!
How shall the ritual, then, be read? - the requiem how be sung
By you - by yours, the evil eye, - by yours, the slanderous tongue
That did to death the innocence that died, and died so young?"
Peccavimus : but rave not thous! and let a Sabbath somg
Go up to God so solemnly the dead mya feel no wrong!
The sweet Lenore hath "gone before", with Hope, that flew beside,
Leaving thee wild for the dear child that should have been thy bride-
For her, the fair and debonnaire, that now so lowly lies,
The life upon her yellow hair but not within her eyes-
The life still there, upon her hair - the death upon her eyes.
Avaunt! to-night my heart is light. No dirge will i uprise....
...spava mi se...necu vise...:P...
...nastavit cu neki drugi put...
sad cu stavit nes sto je navika s vf - a...
mood :enthusiastic, slightly sleepy, sanguine,
music : to die for - hollow heart (zarazno!)
this one is for morty
mortimir (a.k.a morty) i ja
blento na nekim novinama
pa to ne postoji...od kad macke spavaju na ledima...
koji pozer...pretjer...
majka:...iva,...molim te da kad morty-a pustis doma a ti odes ca da mu das hrane da mi ne pojede sve spuzvice za suđe...
...time is passing me by...
...smijeno...
...na stolu, radnom stolu stoji mi jedan mali crni satić...trebao bi biti barem okvirni pokazatelj vremena koje je proslo...koje sam nepovratno izgubila...izgubila naprimjer učenjem...sto naravno nije slucaj...
...da da se vratim na pocetnu temu...sat...taj sat radi no ne neispravno...on ne kasni niti ne rani, ili radi oboje...vec dvije sekunde naprijed i jednu nazad...pa nakon toga malo stane...odmori...zbog nejednakosti u pomacima kazaljki one se nikada ne pomaknu daleko od 5 do 8...taj satić me uzasno zabavlja..mogla bih stvarno dugo zuriti u njega i gubiti pojam o vremenu koje je proslo ili koje ces svaki tren proci...
Paper dreams, honey, paper dreams
Umorna sam od razmisljanja. Razmisljanja zasto neke stvari nisam drugacije napravila, ili ih barem naknadno ispravila. Polako, iz dana u dan, unistavam si prilike za neke bolje stvari. Cesto me hvata neki kompleks malog covjeka, koji ima osjecaj da nista oko sebe ne moze promijeniti, da sudbina odlucuje a on samo sjedi i ceka da mu se nesto pozitivno dogodi i promijeni ga u svim pogledima na bolje. Imam dojam da se to samo od sebe nikada nece dogoditi, a pokretanje same sebe na trku za pozitivom je gotovo nemoguce. Gdje je nestala moja nezasitna ambicija i energija? Na sto sam ih potrosila? I jesam li ih potrosila ili je to samo neki dojam uzrokovan trenutnom frustracijom?
Neznam, polako me ponovno hvata onaj osjecaj - potreba za sigurnoscu. U biti to nije sigurnost, to je izolacija. Omotavanje same sebe u plasticni omot kako me nista nebi moglo dotaknuti, zaboljeti. Znam da se nesmijem ponovno tako zacahuriti, zatvoriti u svoju ljusturu i vegetirati (ne postojati u vanjskome svijetu). To je tako prekrasan osjecaj. Biti zasticen, a opet imati mogucnost kroz prozorsko staklo gledati guzvu na cesti, lisce koje pada s vec gotovo golih stabala, ptice koje odlaze, i svu tu tugu, razocaranje, bol, nesigurnost drugih ljudi a istovremeno ju sam ne osjecati. Ali nesmijem, a to mi je toliko potrebno. Hocu li prije propasti ovako nezasticena, ili onako zacahurena u svoje snove? "Uz taj teret neka daju bar hrabrosti Sizifove!" - Baudelaire
SECOND TIME AROUND!!!
PART II : pimp my profile
Uspjela sam! Sredila sam ga da izgleda barem priblizno kao ono sto ja zelim. Sad sam malo vise hepi. :)
flos_cruentus at vf a.k.a my home page
